ČLANCI

ARTICLES

Search
  • Društvo sećanja

Bivamo li mi sistematski uništeni od idiota? Pričali smo sa Vinkom Dračom

Updated: Apr 2, 2018

Filip Mitričević, 22. mart 2018.


Ovog maja se pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu održava naučna konferencija za doktorande pod nazivom “REVOLUTIONS AND UPHEAVALS IN HISTORY”, a u okviru festivala "Kliofest". U skladu sa nazivom, tema konferencije su revolucije i društveni prevrati u najširem mogućem značenju i kontekstu, iz ugla svih društvenih i humanističkih disciplina. I naše udruženje će biti predstavljeno, o čemu ćemo pisati kako se konferencija bude bližila. U međuvremenu, razgovarali smo sa zagrebačkim istoričarem Vinkom Dračom, doktorandom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ujedno i koorganizatorom ove konferencije. Vinka smo upoznali prošle godine tokom jedne konferencije u Beogradu na kojoj smo zajedno učestvovali. Nije mu dugo trebalo da nas zapanji inovativnošću svog pristupa istoriji.



Na početku, set pitanja koje smo rešili da postavimo svim našim sagovornicima. Šta je istorija? Šta je sećanje? U kom odnosu stoje pojmovi istorija, povest, sećanje, pamćenje…? Jesu li to sinonimi ili različiti, a opet srodni pojmovi koji se međusobno uslovljavaju?


S tim sam se pojmovima osobno prvi put susreo na satu povijesti u srednjoj školi. Tada nas se tada učilo da su “povijest” stvarni prošli događaji, a “historija” znanstvena disciplina koja ih proučava. O razlici jednog i drugog od sjećanja i pamćenja tad se nije puno govorilo a ta je granica umnogome problematična, jer historija je samo jedan način govorenja o povijesnom. Sjećanje je način na koji reflektiramo o prošlosti, a pamćenje način na koji ju usađujemo u vlastiti narativ o identitetu i postavljamo se prema njoj kao prema više ili manje formativnom iskustvu. Povijest svedena na historiju bi bila nešto razdvojeno od ljudskog iskustva, a nju upravo čine ljudska iskustva, sjećanje, pamćenje, emocije koje uz ta iskustva vezujemo. Historija se sama odavno prestala zanimati samo za gole činjenice i neke „beskrvne“ akademske interpretacije istih. Ako kao povjesničari želimo biti u dodiru s predmetom svog proučavanja moramo shvatiti kako su i subjektivna sjećanja i pamćenje jednako bitan dio povijesti kao što su to i izvori kojima se tradicionalna historiografija primarno bavi i moramo razmislitit kako ćemo se prema istima postaviti.


Mi na (Zapadnom) Balkanu plivamo u istoriji, a pomalo se davimo u mešavini nje i sadašnjosti. Šta je istorija u našim društvima, koja joj je funkcija? Je li ona osnovni medij naših kolektivnih identiteta?


Kanadski filozof Charlesa Taylor je odredio identitet kao „priču o tome kamo smo potekli i kamo idemo“. Dakle, kao i svaka dobra priča identitet mora imati početak i sretan kraj. Od raspada Jugoslavije narodi koji ovdje žive kao da nisu sigurni kakav početak svoje priče žele, a još manje imaju viziju toga kamo bi htjeli ići. U takvim društvima povijest može imati jedino ulogu nekog fantoma koji nas progoni i stalno iskopava i stalno nam na uho šapće neke neugodne istine od kojih bismo najradije pobjegli. Nažalost, umjesto da povijest bude nešto na čemu se gradi budućnost i što nam treba pomoći pri zamišljanju kraja naše priče, ona postaje skup sablasti koje političari u zgodno vrijeme prizivaju kako bi dobili poene kod uplašenog biračkog tijela, bez da ih je briga hoće li time nanijeti štetu čitavim generacijama kojima će oteti mogućnost zdrave izgradnje identiteta.


Srbija i Hrvatska gotovo da se utrkuju u tome ko će gnusnije zloupotrebiti pojedine aspekte sopstvene (a i zajedničke) istorije. Revizionizmi isplivavaju na sve strane. Odakle ti porivi potiču? Je li politika primarni/jedini krivac?


Ljudi koje kroje obrazovnu i medijsku politiku, a koji su svakako dio vladajućih političkih struktura su isključivi krivci za to. Oni znaju što rade i rade to promišljeno kako bi zatrli svaki trag kritičke misli među mladima. Kada govorimo o identitetima i socijalnim strukturama kritičko mišljenje jest povijesno mišljenje, a političarima je cilj zadržati postojeće odnose moći, kroz medije i obrazovanje ih predstaviti kao prirodne i jedine moguće. Ljudi koji polako uvode revizionizam u javni diskurs, dobro znaju zašto to rade - tu se ne radi o različitoj perspektivi već o osobnim interesima i akademskom nepoštenju najgore vrste. Čini se da je svaka povijest koja se ne sastoji od niza pažljivo probranih i suhoparnih faktografskih podataka nepoželjna u obrazovanju ili medijima, iako za brojne teme iz povijesti postoji jasno izražen interes.


Gde je i kakva je budućnost istorije kao nauke?


Trenutno postoji mnogo zanimljivih historiografskih istraživanja koja me ispunjavaju optimizmom u pogledu razvoju historije kao discipline. Kao nešto zanimljivo, istakao bi istraživanja intelektualnih, ekonomskih i političkih veza na raznim lokusima kontakata između različitih kultura koja su imala velik zamah u zadnjem desetljeću i koja dokazuju da globalizacija nikako nije nova pojava. Također, od kasnih devedesetih na ovamo, povijest emocija je krenula naprijed ohrabrena novim otkrićima na polju neuropsihijatrije. Teme koje će se definitivno iscrpno istraživati u budućnosti su povijest čovjekovog utjecaja na okoliš i povijest medija, kao teme koje su trenutno nedovoljno istražene, a koje će uskoro moći biti promatrane u globalnoj perspektivi. S metodološke strane, internet predstavlja veliku pomoć istraživačima, ali i izazov, jer smo dolaskom interneta suočeni s obiljem izvora koji se nalaze na društvenim mrežama i sličnim virtualnim mjestima, a za kritičku analizu kojih još nismo razvili pristupe.

Vinko, ti si jedan od organizatora doktorantske konferencije koja će se početkom maja održati u Zagrebu. Glavna tema su revolucije i prevrati, u najširem mogućem kontekstu. Sama reč “revolucija” imala je na našim prostorima u određenim fazama istorije različite prizvuke. Kako baš ta tema? Približi nam kompletnu ideju iza ove konferencije, za koju mi smatramo da nije mogla ubosti bolju tačku interesovanja.


Lani je bila stogodišnjica Oktobarske revolucije, ove godine je obljetnica “proljeća naroda“ 1848. i velikih nemira 1968. godine, a nagodinu je obljetnica Francuske revolucije 1789. Ta konstelacija datuma je bila neki inicijalni poticaj za odabir teme. Ideja je da su revolucije i prevrati dio povijesti koji se često mitologizira na različite načine i na njih se, bili oni uspješni ili neuspješni, gleda kao na prijelomnice nakon kojih ništa više nije isto. S druge strane, revolucije i prevrati su tek dio određenih procesa dugog trajanja od kojih se neki nastavljaju i nakon prijelomnog datuma kojeg historija bilježi. Htjeli smo pružiti onim kolegama koji smatraju tu temu atraktivnom, priliku da se iz različitih perspektiva pozabave svim mogućim kontinuitetima i diskontinuitetima vezanima uz revolucije i prevrate, te pokušati kroz diskusiju i razmjenu istraživačkih iskustava i perspektiva vidjeti što nam pojam „revolucije“ znači danas.


Pre godinu dana, razgovarali smo u Beogradu o temi tvoje doktorske disertacije, koja je zaista neverovatno interesantna i neobična. Još više, jako odstupa od uobičajnog pristupa koji istoričari na našim prostorima prihvataju. Možeš li da nam približiš o čemu se radi?


Tema moje doktorske disertacije je „Psihijatrijski diskurs na primjeru Zavoda za umobolne u Stenjevcu (1879-1918)”. Radi se o radu koji će pisati o Stenjevcu kao najvećoj psihijatrijskoj instituciji u Hrvatskoj u 19. stoljeću. Zanimljivost Stenjevca je najviše u činjenici da ima dobro očuvan fond povijesti bolesti, a u mnogima od njih je sačuvan i posredovani glas pacijenata. Psihijatrijski pacijenti u 19. stoljeću, naročito u ruralnom kraju punom pretežito nepismenog stanovništva kakav je bila Hrvatska druge polovice devetnaestog stoljeća, čine jednu subalternu skupinu ljudi čija povijest bi nam da nije bilo tih izvora bila posve nepoznata. Medicinski izvori omogućuju da čujemo njihov glas, oni prenose svjedočanstva o njihovoj svakodnevici, njihovim osjećajima i pogledima na svijet. Takvi izvori nam mogu dokazati kako su iskustva liječnika, u vremenu kad se psihijatrija formirala kao grana medicina, obilježila razvoj psihijatrije i društvene poglede na duševnu bolest.


Na kraju, šta bi preporučio našim čitaocima za čitanje? Bilo kog žanra ili vrste literature…


Budući da smo otvorili ovaj razgovor temom sjećanja, nedavno sam pročitao roman „Zakopani Div“ nobelovca Kazua Ishigura. Roman govori o važnosti koju sjećanje i povijest imaju u prevazilaženju trauma, pripada fantasy žanru i genijalno je napisan pa ge preporučam svima koji vole čitati, a osobito povjesničarima.


#intervju #istorija #secanje #VinkoDraca

0 views

© 2018 by The Remembrance Society.

All rights reserved.

  • Black Facebook Icon

Proudly created with wix.com

Irig, Serbia

drustvosecanja@gmail.com