ČLANCI

ARTICLES

Search
  • Društvo sećanja

Svetozar Delić i Filip Filipović: komunistički gradonačelnici Zagreba i Beograda

Updated: Apr 2, 2018

Vinko Drača, 27. mart 2018.


Najstariji grafit u Beogradu nalazi se na fasadi zgrade u Sremskoj ulici. Uglasta, još uvijek jasna ćirilična slova otisnuta crnom bojom i jednostavna poruka "Glasajte za Filipa Filipovića." Priča iza tog jednostavnog slogana govori o malo poznatoj epizodi iz povijesti jugoslavenskog socijalističkog pokreta - o prvim izbornim pobjedama komunističke partije na ovim prostorima i o jednom od prvih slučajeva u kojem je režim Karađorđevića pokazao svoj nedemokratski karakter. Kandidati s lista Socijalističke radničke partije Jugoslavje (od travnja 1920. Komunističke Partije Jugoslavije) uspjeli su 1920. osvojiti većinu u gradskim vijećima Zagreba i Beograda i postaviti Svetozara Delića i Filipa Filipovića kao gradonačelnike najvećih urbanih centara novouspostavljene Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Da bismo razumjeli te događaje, moramo prvo objasniti kontekst u kojemu su se odvijali izbori za gradska vijeća 1920. godine.



Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (potonja Jugoslavija) nastala je ujedinjenjem Kraljevine Srbije i, službeno nikad prepoznate, Države Slovenaca Hrvata i Srba koja je nastala od slavenskih dijelova Austro-Ugarske Monarhije nakon njezina raspada. Od sporazuma o ujedinjenju do izbora za ustavotvornu skupštinu održanih 28. studenog 1920. državom je upravljalo Privremeno narodno predstavništvo, sastavljeno od delegata Narodne Skupštine Kraljevine Srbije i Narodnog Vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, koje je upravljalo Državom SHS. Privremeno narodno predstavništvo brzo se pokazalo neučinkovitim jer su pripadnici opozicije bojkotirali sjednice i rušili kvorum, prisiljavajući tehničku vladu, sačinjenu od članova Radikalne stranke i Demokratske stranke da upravlja putem dekreta. Takvo upravljanje rezultiralo je velikim nezadovoljstvom ljudi, naročito industrijskog radništva koje je bilo rastućim društvenim slojem u uglavnom, poljoprivrednoj državi.


Beograd se, nakon Prvog svjetskog rata ubrzano urbanizira. Do tog doba, grad je već izgubio svoj orijentalni izgled i inkorporirao granični grad Zemun. Ubrzani rast Beograda, koji je 1909. imao tek 70 000 stanovnika (taj će broj do 1935. narasti na 313 000) bio je uvelike potaknut brojnim infrastrukturnim projektima koje su Obrenovići i Karađorđevići nakon njih krenuli provoditi kako bi od Beograda učinili modernu europsku prijestolnicu. Iz tog razloga, građevinarstvo je postalo jedno od profitabilnih grana privrede za novu, srpsku građansku klasu- statistike pokazuju da je 1921. broj novoizgrađenih zgrada premašio broj postojećih građevina a između 1921. i 1939. ukupan se broj zgrada u Beogradu udvostručio. Takvi projekti iziskivali su jeftinu radnu snagu koja je uglavnom dolazila sa srpskog sela. Također, neznatni industrijski kapaciteti srpskog dijela monarhije bili su uglavnom locirani u Beogradu

Uz porast broja stanovnika, pobjedi komunista je doprinijela i činjenica da je Srbija imala dugu tradiciju socijalističkog pokreta, koji je sezao još u sedamdesete godine devetnaestog stoljeća, kao i činjenica da je Majski prevrat i krvavo svrgavanje dinastije Obrenovića dodatno radikaliziralo političku scenu Srbije. U tim okolnostima je Filip Filipović, jedan od čelnika Komunističke Partije Jugoslavije bio logičan izbor za sve nezadovoljnije Beogradske radnike.

Filip Filipović bio je matematičar koji je nakon prvih uspjeha na znanstvenom polju, prigrlio poziv profesionalnog revolucionara. Taj poziv nije bio neobičan izbor za intelektualca iz siromašne i ruralne zemlje čija je vlast pokazivala izrazito autoritaran karakter. Rođen u Čačku 1878. a prve kontakte sa socijalistima uspostavio je upravo u Beogradu. Srbiju je morao napustiti 1899. nakon pokušaja atentata na bivšeg kralja Milana I. Tada su iz zemlje prognani mnogi društveno angažirani intelektualci iz zemlje. Nakon toga je boravio u Rusiji i sudjelovao u revolucionarnim previranjima 1905, a po povratku u Srbiju 1912. postao je sekretar radničke komore, a nakon Oktobarske revolucije uložio je znatnu energiju u osnivanje i osmišljavanje programa Komunističke Partije Jugoslavije. Njegov izniman doprinos prepoznat je i među intelektualcima i među radništvom, a kao jedan od glavnih optuženih u aferi "Diamantenštajn" dobio je veliku pažnju Beogradske javnosti.


Sudski proces u aferi "Diamantenštajn" bila je jedan od ranih pokušaja vlasti da razbije rastući socijalistički proces. Neki od vodećih lijevih intelektualaca bili su optuženi da su u suradnju s mađarskim komunistima Bele Kuna planirali uspostavu boljševičke diktature i razbijanje mlade jugoslavenske države. No zahvaljujući aljkavosti tužilaštva i dobrom nastupu optuženih, sudski je proces rezultirao simpatijama javnosti prema mladim socijalistima koji su na artikuliran način iznosili svoj politički program. Nakon procesa, koji je završio oslobađajućom presudom, optuženici su stekli političku reputaciju boraca za pravdu i interese potlačenih. Nakon procesa Filipović je opet bio instrumentalan u obračunu s umjerenom frakcijom unutar Socijalističke Radničke Partije (Jugoslavije) takozvanim "centrumašima" i pisanju programa Komunističke Partije Jugoslavije koja je postala dijelom Kominterne.

Usprkos načelnom stavu komunista da treba izbjegavati davanje legitimiteta "buržoaskim" institucijama poput parlamentarne demokracije, jugoslavenski komunisti su odlučili iskoristiti izbore za gradska vijeća kako bi pridobili šire slojeve i iskoristili organe lokalne vlasti kao platformu za agitaciju. Filip Filipović je za predsjednika općine (mjesto ekvivalentno gradonačelničkom) izabran 25. kolovoza 1920. Taj uspjeh bio je kratkog vijeka. Kad su novoizabrani delegati 26. kolovoza došli u općinu Beograd dočekale su ih jake policijske snage, a dotadašnji upravnih Beograda Manojlo Lazarević je rekao kako su komunistički zastupnici suspendirani i upućeni su da ulože pravnu žalbu. Zakonsko obrazloženje suspenzije komunista nikad nije dano, niti je naredba po kojoj je Lazarević postupao igdje zabilježena.

U Zagrebu su komunisti na izborima pobijedili pet mjeseci ranije, na izborima 21. ožujka 1920. Zagreb je bio još jedan od gradova koji je svjedočio ubrzanom rastu stanovništva i industrijalizaciji- od 69 000 stanovnika 1914. godine, narastao je na 185 000 1931. Iako je stereotip Zagrepčana i dalje bio Krležin homo cilidricus, konzervativni i uštogljeni građanin orijentiran prema srednjoeuropskim centrima poput Praga i Beča, taj se stereotip već u godinama prije Prvog svjetskog rata pokazao neopravdanim. Zagreb je za vrijeme vladavine nepopularnog unionističkog bana Khuena Hedervaryja doživio ogroman uspon političkog radikalizma. Čak na dvojicu prijeratnih banova, Slavka Cuvaja i Ivana Skerletza pokušani su atentati. Uz to, u Zagreb su se također doseljavali radnici, od kojih je znatan broj bio iz primorskih krajeva koji su već imali bogatu tradiciju sindikalističkih i komunističkih pokreta. Uz to, Austro-ugarski dijelovi Kraljevine bili su znatno osiromašeni za vrijeme Prvog Svjetskog Rata. Odredi dezertera, poznati kao "zeleni kader" pljačkali su vlastelinstva, a seljaci su, opterećeni porezima i rekvizicijama žita i stoke podizali ustanke i proglašavali "seljačke" i "boljševičke" republike. Budući da je malo poslanika iz nekadašnje Države Slovenaca Hrvata i Srba sudjelovalo u tehničkoj vladi, ona je na tim prostorima imala malen legitimitet, a mnoge od njenih odredbi, kao na primjer odluka iz ljeta 1919. o razmjeni kruna za dinare u omjeru pet na prema jedan koja je išla na štetu zapadnih krajeva Kraljevine su ogorčile Zagrepčane. Komunisti su na izborima za gradsko vijeće osvojili 7011 (ili 40%) glasova i tako dobili dvadeset od četrdeset i jednog zastupnika u gradskom vijeću. Njihovu relativnu izbornu pobjedu na Trgu bana Jelačića je proslavilo 50 000 ljudi. Za svog kandidata za gradonačelnika komunistički su predstavnici predložili Svetozara Delića, koji je u periodu između 1910 . i 1919. bio sposoban i uspješan organizator komunističkog pokreta u banskoj Hrvatskoj. U svom govoru prilikom kandidature, Delić je oštro napao antikomunističke političare optužujući ih za gušenje demokracije i ograničavanje političkih sloboda. Takav govor, kojem je cilj bio pridobivanje delegata građanskih stranaka, bio je kontroverzan za jednog komunista, no rezultirao je podrškom jednog dijela nekomunističkih zastupnika u gradskom vijeću, zbog čega je Delić u drugom krugu glasanja uspio nadmašiti trenutnog gradonačelnika Stjepana Srkulja, predstavnika liberalne "Hrvatske Zajednice" s 27 naprema 14 glasova.


Pobjeda komunista je i u Zagrebu navela je bana Matka Laginju, člana "Hrvatske Zajednice" da 17. travnja zabrani sva javna okupljanja pozivajući se na "Zakon o pravu sakupljati se" iz 1875. godine prema kojem je mogao biti zabranjen svaki javni skup čija bi svrha bila suprotna "općem dobru".Sljedećeg dana, smijenio je Delića i raspustio gradsko vijeće. Delić i 27 zastupnika gradskog vijeća odlučili su se oglušiti na bansku uredbu i održali su prvu i jednu sjednicu svog saziva 22. travnja 1920. u vrijeme dok su zasjedali, žandari su okružili zgradu gradskog poglavarstva. Svetozar Delić je sa stoičkom mirnoćom zaključao vrata, utvrdio kvorum za sjednicu i prešao na ovjeravanje zapisnika prošle sjednice. Nekoliko minuta poslije, 30 žandara razvalilo je vrata i pohapsilo zastupnike.


Nakon gradonačelničkog mandata Filipovićevi i Delićevi životi su krenuli različitim kolosijecima. Filipović je, sve do "Obznane" bio zastupnik u novoizabranoj Ustavotvornoj skupštini. Četiri godine poslije odlazi u Moskvu, gdje će, u nikad dokraja razjašnjenim okolnosti nestao 1938. Pretpostavlja se da je skončao u Staljinovim čistkama. Svetozar Delić se 1923. povukao iz politike i preselio u Samobor. U rad partije se ponovno uključio nakon Drugog svjetskog rata, kad je postao jedan od cjenjenijih lokalnih političara u Samoboru. Umro je prirodnom smrću 1967. nakon uspješne i duge političke karijere.


Literatura:


Čepulo, Dalibor. "Pravo na javno okupljanje u Hrvatskoj 1848.-1918. i odrednice razvoja u europskim zakonodavstvima" u Zbornik Pravnog Fakulteta u Zagrebu,god. 49. br 3-4- str: 397-425, Zagreb, 1999.


Damljanović Conley, Tanja i Gunzburger Makaš, Emily. Capital Cizies in the Aftermath of Empires:Planning in Central and Southeastern Europe. Oxfordshire, 2010.


Hrvatski Državni Arhiv u Zagrebu.


Lampe, John. Yugoslavia as History: Twice there was a country. Cambridge, 2000.


Očak, Ivan. "Staljinski obračun s jugoslavenskim partijskim rukovodstvom u SSSR-u" u Radovi 21 Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Str. 31-105. Zagreb 1988.


#Zagreb #Beograd #izbori #komunisti #FilipFilipovic #SvetozarDelic

0 views

© 2018 by The Remembrance Society.

All rights reserved.

  • Black Facebook Icon

Proudly created with wix.com

Irig, Serbia

drustvosecanja@gmail.com